Imam vise od 18, ali mi se ponekad cini da sam tad bila pametnija ili,bar zivjela bolje. Imala sam gore uslove,ali sam mozda zivjela bolje. Manje sam razmisljala o svemu,manje se opterecivala stvarima koje mogu i ne mogu promijeniti,vise sam zivjela. Zesce sam gonila svoje zelje.Imala sam zelje. Sad se nekako cini da su sve kalkulacije rizika,isplativosti,vjerovatnoce i i postojanja smisla.
Mozda ima veze sto sam cijeli zivot imala kaoticno okruzenje i sve sto sam htjela je da mogu kontrolisati svoje okolnosti,da dobijem bar malo stabilnosti i sigurnosti. Da li je to moja precica,da sprijecim stvari da ih ne moram,zapravo dozivjeti,osjetiti svu tu salvu emocija koje vucem kao neki teret kroz zivot,jer mi je tesko da ih pustim,i mozda,nekad zaboravim? Moze li se tokom zivota doseci neki maksimum emocija da covjek svu svoju egzistenciju nekad posveti samo ocuvanju bar prividno mirne povrsine vode i zivotu bez ikakvih iznenadjenja?
Da ne bi osjetio nikad vise talas na vodi, radije bi i najmanji kamencic unistio?
Znam da nije prirodno da sve sto zelim od zivota je da imam osrednje ambicije,zivot bez ikakvog stresa,dosadan zivot do smrti i obicnu smrt. Znam da sam dosla dotle zbog svega iza mene. I to sebi ljudski priznajem. Trudim se i da razumijem. Ali u dubini duse znam da to nisam ja i ta me prividna zastita od svijeta,ljudi i zivota samo jos vise slama.
Jedno jutro cu se probuditi s manjim i zahvalnijim ocekivanjima od zivota,i necu mu toliko zamijerati za sve sto je ikad poslo po zlu.
Ne brini, kad sve to prođe opet se nećeš osjećati mnogo pametnije i zrelije😂😂😂😂😂😂šalim se, naravno da hoćeš 🙂
Jao Skid Row, njihov poster sam imala na zidu 1990😃😃😃😃😃😃tad su bili baš, baš popularni
Hahaha i to sto kazes, vjerovatno se ni tad necu osjecati pametnije 😂 ucimo cijeli život i umremo glupi za neke stvari,valjda tako treba..njih sam slusala u srednjoj,spucala me neka nostalgija pa javila pjesmu na repeat 168x 😂