Kad dovoljno narastes,shvatis da nema heroja u stvarnom zivotu. Samo stvarni ljudi. Satkani od toliko sarenih niti-pogledu neuhvatljivih,umu nepojmljivih. Toliko snova,toliko beskrajnih tuga, toliko odadiranja, toliko izdrzavanja. Toliko zvijeri u jednom covjeku, toliko bola,toliko bijesa i destrukcije. Toliko naivne nevinosti u toliko godina svakojake patnje, toliko zara za zivotom u hladnom ambisu razocaranja i slomljenih iluzija. Toliko oziljaka,toliko rana, toliko krhkosti sto vidis i u najmanje ptice, toliko snage koja celici stvorenje,koje bi jedino moglo biti nadnaravno. A opet je tako obicno,u svoj svojoj posebnosti, toliko postojano u svom odumiranju,toliko otporno u svoj nesreci i sreci. More lica,a nijedno isto u svojoj koprenoj esenciji, a svakom ipak, nesto isto na celu se krije. Neka jedva vidljiva nit,koja spaja ono sto je bilo i ono sto ce tek biti. Spaja sve koji su imali,i koji tek treba da imadu. Sve koji nikad nisu bili i biti nece.Kako da budem, kako da budem sada, kada me toliko ima u mastanjima koja ne stoje na cvrstim nogama; u ovom tvrdom i teskom svijetu. Da li me ta mastanja nacinju za sve lesinare ovog svijeta,da me pokidaju svojim nemilosrdnim kandzama surovih spoznaja- ili me te obmane stite od brutalnosti u svom njenom sjaju ovozemaljskog bitisanja? Da li je covjek koji jos sanja,jedno zakrzljalo nedonosce u ovom vrlom,pravom i nabusitom svijetu od dijela i cinjenja, prerano otrgnuto od majcinske toplote i sigurnosti, osudjeno da nikad ne bude jako,nikad tako bezbrizno spremno na zivot; ili pak jedini heroj koji ce na kraju bitke stojati,na ovoj jadnoj i napacenoj zemlji koja neumitno odnosi sve pred sobom?
Ideali mozda svijetle izadjnickim sjajem u ovom ogrezlom mraku ugasenih skrupula i morala,omogucavajuci laksu potjeru oportunisticki nastrojenim nizim oblicima evolutivnog razvoja – da svaku glavu koja misli, nabiju na kolac i zatru zadnji plam neceg ljudskog sto je ostalo u covjeku; ali dovoljno paradoksalno- jedino ti ideali drze tu zvijer podalje od nas. Tu praiskonsku,sveprisutnu zvijer- gladnu krvi,gladnu destrukcije, vjecito gladnu,gonjenu vjecitim prokletstvom da se nikad ne zasiti.
Jedino dostignuce koje je covjeku ostalo da postigne u ovom naprednom,bljestavom i ugrozavajuce-za-empatiju-osakacenom, inteligentnom svijetu je da ostane svoj heroj, da se ne stidi sebe kad krene na meki pocinak, da moze priustiti sebi da stoji cvrsto na svojim nogama; da ne poklekne pred svijetom,pred zivotom,pred zvijerima u njemu i oko njega. Da mu lice ostane cisto da mogne prepoznati svoj lik u moru ratnicki namazanih lica. Da mogne naci dijete u sebi i to dijete pogledati u oci,pogledom ispod kapaka, staroscu obiljezenim; koprenama laznog svijeta izmucenim.
Ideali i vjera u covjeka, koja se opire svim strahotama zvjerske ( ljudske) prirode, daju covjeku privilegiju da bude nesto vise od zvijeri. Da bude covjek.
Lijepo napisano, bas mi se svidja.
Hvala NKTB <3 Drago mi je da ti se svidja, dusu sam u to srocila 🙂
Ovo je toliko lipo, kompleksno, emotivno da je to za nevjerovat! Bravo, maestralno! Poslastica za čitat. I uz to imaš masu poenti na koje se ni ne mogu osvrtat, jer ih je previše. 😊
Hvala Vrtlog sto djelujes ohrabrujuce na moje podvige ogoljavanja nekih najskrivenijih segmenata moje i generalno ljudske psihe 🙂 <3 Tesko mi je otkrivati neke simptomaticne,neuralgicne tacke, makar to niko ne procitao. Pisem uglavnom,kad ne mogu otresti poriv da nesto napisem. Ovaj put je taj poriv podstakla frisko procitana knjiga- Gospodar muha,od Goldinga. Post nije bas recenzija (sto sam nekad spominjala da bih mogla pisati kad bih bila motivirana :D), ali je inspirisan istom. Odavno znam za tu knjigu,nikad nije stizala na red da je procitam,a sad jesam napokon,i toliko me knjiga dirnula u sve te neuralgicne tacke da sam morala nesto da napisem :)) Ako nisi,toplo preporucujem da procitas 🙂
I sam imam točke koje bole, koje bude strah i slično, tako da te razumijem. A i većina ljudi ima te točke, samo u nekog su jačeg a u nekog slabijeg intenziteta. Ogolit se nije lako nikomu, svi imamo strah pokazat svoje slabe točke i nelagodno nam je da budemo ranjivi, i veoma je hrabro ogolit se, tako da je ovaj tvoj post jedan jako hrabar čin! Za knjigu, trenutno nemam volje da čitam, al svejedno hvala na preporuci.