Od nule

Nekad mrzak broj,danas ima novo značenje. Iako asocira na ništicu, subjektivni je doživljaj te ništice;nekom će to biti kap koja je prelila čašu i odustajanje od svih napora da se ostane na životu, a nekom čist početak. Nekad sam bila prvi slučaj, danas sam drugi. I u taj pomak je stalo more suza i previše dana i godina. Sve je stalo u taj pomak. Jer je to razlika koja život znači. Nekad se čini da samo postojanje nema smisla,jer nije uvijek logično,a često ni pošteno i to pripišem životu, s kojim ne želim da imam ništa. Odbacim ga kao crtež na koji nisam baš ponosna i samo se prepustim životarenju. Možda bi mi život bio bolji, da sam prihvatala i poraze i loše poteze i loše crteže i loše ljude. Da sam prihvatala sve. Život u njegovoj potpunoj esenciji. Možda bih bila sretnija i da sam plakala kad mi se plakalo umjesto da sam se grizla za jezik i gutala sve što nisam htjela ispljunuti. A trebalo je. Prvo sebi. Koliko je karakterno i pošteno,odbaciti život kao neko prosječno smeće, ako nisi dao u njega svoje najbolje?

I uvijek me je pratila ta nula. Osjećaj da se vrtim u mjestu i ništa od toga nema. Da prvo nemam nikakvu osnovu za život,da sve ostalo što dodam, prije ili kasnije se sruši na tu nepostojeću osnovu. I da svaki novi slom više boli,nije ni zbog sentimenta nego spoznaje da se uvijek lomim na istim stvarima.

Osjećaj da te neke stvari cijeli život progone i da sebi ne možeš pomoći. I kad želiš biti veći čovjek,nekako te mali uvijek spuste dole. I opet nula.

Danas nula ima novo značenje. Novi početak. Ništa što me veže,ništa čemu dugujem,ništa za čim žalim.

Zašto se u životu dešava to,da tek kad dotakneš dno,možeš da pojmiš da ne mora da bude tako. Da može i bolje. Zašto nas život toliko išamara,da tek kad se vratimo na fabrička podešavanja ,da možemo da vidimo jasnije one najprostije istine koje su nam bile tik ispred nosa cijelo vrijeme?

Nula je novi start. Nula je nova nada ,bez predumišljaja. Nula znači privilegiju da budeš što ti izvorno jesi, bez tuđih misli u tvojoj glavi,bez tuđih ambicija na tvojim plećima. Nula je prihvatanje sebe na dnu,prihvatanje života i kad boli. Nula je ljudsko u tebi, uslov za božansko.Nula je samo postojanje, ono što si i trebao da radiš cijeli život. Samo da postojiš.Da voliš,da budeš svoj. Bez ideja veličine,bez sumanutih perverzija o kontroli svega. Bez iluzija savršenstva. Bez zahtjeva od života. Samo prihvatanje.

Dok sam maštala o milion stvari,te stvari su me slomile pod teretom očekivanja dok nisam došla do nule. A nula mi je samo trebala. Da pustim sve lažno i nametnuto,što se nagomilalo tokom puta i sputavalo me da budem sretna.

Kada možeš biti sretan s nulom,možeš sa svime. Bez te nule u jednom trenutku svog života,ne možeš biti istinski sretan ni istinski živ.